Ocena Teme:
  • 0 Glasov(a) - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
PRIVATNI ŽIVOT SRBA U VREME OSMANLIJA I HABZBURŠKE MONARHIJE
#31
Kad bećari šorom zapucaju

Ni opsežne državne i crkvene reforme nisu mogle sprečiti sirotinju, prosjake, skitnice, razbojnike i druge probisvete da lutaju širom habzburške države, živeći od povremenih poslova, milosrđa ili pljački. Brojnim aktima pokušavala je pravoslavna crkva da spreči skitanje kaluđera, koje je sve više uzimalo maha.

Zato je bilo zabranjeno napuštanje manastira bez pismenog odobrenje, u kojem su bili precizno navedeni razlog i dužina putovanja, datum izlaska i povratka. Monah nigde nije mogao biti primljen na prenoćište pre nego što bi pokazao tu potvrdu. Nije mnogo pomogao ni "Zakon o skitnicama" koji je 1788. obznanio car Jozef II, jer je bila opšteprihvaćena praksa da se nepodobni proteruju iz doma, manastira i varoši, bez razmišljanja o tome gde će dalje otići i ko će o njima dalje brinuti.

Najviše straha izazivali su hajduci, koji su napadali trgovce, sveštenike, krčmare, arendatore, seoske knezove, bogatije paore, a u nuždi pastire, vinogradare i svakog od koga su, često i na najbrutalniji način, mogli oteti novac, hranu, piće, odeću i obuću. Pojedine družine su imale i po nekoliko desetina članova, pa se nisu ustručavale da upadaju u sela, pa i gradove, koje su prethodno ucenjivali podmetanjem požara. Komorske, vojno-graničarske i županijske vlasti upućivale su za njima potere od nekoliko hiljada naoružanih graničara, pandura, seljaka i varošana. Kažnjavanje uhvaćenih hajduka i njihovih jataka bilo je zastrašujuće: mučeni su rastezanjem na točku, odsecani su im ekstremiteti, vešani ili slati okovani na dugogodišnju robiju. I pored svih mera represije, hajdučiju je bilo gotovo nemoguće iskoreniti, naročito u oblastima uz granicu s Osmanskim carstvom, u Sremu i Banatu. Ispredale su se čitave narodne legende o pojedinim hajducima, naročito ako je njihovo delovanje bilo verski i nacionalno obojeno. Jedna od najpoznatijih bila je od Lazi Dobriću, zvanom Laza Harambaša, koji je bio "na glasu i po Srbiji i u Sremu", narod ga je smatrao svojim vođom i "više slušao i za savet pitao nego samog obštera u Mitrovici". Po zanimanju opančar, u hajdučiju se odmetnuo nakon sukoba s vojnom vlašću, godinama se kretao u prostoru između Karlovaca i Pančeva, a u njegovoj četi bio je i kasnije čuveni vojvoda Stanoje Glavaš. Po izbijanju Prvog srpskog ustanka prešao je u Srbiju i poginuo nakon samo nekoliko meseci vojevanja. Potvrdu o njegovoj pogibiji i saučešće supruzi Pelagiji su potpisali Glavaš i lično vožd Karađorđe.

Mnogo manje su romantične biografije brojnih "bećara", beskućnika koji su se okupljali u krčmama, gde su često i spavali. Ostala je u sudskim arhivama zabeležena epizoda o trojici karlovačkih bećara koji su nakon fajronta namestili sebi skromne ležajeve u jednoj birtiji. Pridružio im se jedan đak karlovačke Bogoslovije, koji ih je tokom noći pokrao, pa su svi završili u zatvoru. Nakon ispitivanja, nesuđeni sveštenik je isteran iz škole, dok su bećari pušteni na slobodu i nastavili da teraju kera kao i do tada.

Bilo je marginalaca i među članovima uglednih porodica, što pokazuje i biografija Pavla, sin iz prvog braka obrazovane Ane de Mosko s bogatim novosadskim kapetanom Jovanom Nikolićem. NJihov mezimac se oženio Julijanom, sestrom književnika Pavla Julinca, i po ugledu na oca, započeo vojničku karijeru. Ubrzo se, na zahtev majke, koja je u međuvremenu ostala udovica, odrekao svakog potraživanja nasledstva, jer je svoj deo već potrošio prekomernim izdacima. Zbog silnih skandala konačno je proglašen nepopravljivim i otpušten iz oficirske službe. Iste godine napustila ga je i supruga, koja je lako dobila razvod, objasnivši sudijama da se njen muž ponaša raspusno kao Neron. No, Pavle Nikolić je i dalje nastavio da živi kao i do tada, potrošivši celo imanje nasleđeno posle majčine smrti, sve dok mu zbog silnih dugova konačno i kuća nije prodata na doboš. Mada je vojska zbrinjavala veliki deo pustahijski nastrojenih bogataških sinova, Nikolića ni uniforma nije uspela da smiri.

Prosvetiteljska epoha odbacila je srednjovekovno tumačenje asketizma, pa se obnavlja antički ideal čoveka atlete, čije je fizičko telo odraz njegove unutrašnje lepote. Novi značaj dobija i odeća, kojom se iskazuje društveni status i staleška pripadnost pojedinca. Na statusno značenje odeće ukazuju i neke epizode iz memoara Save Tekelije, koji je, između ostalog, opisao kako je veoma brzo dobio izvinjenje od izvesnog državnog činovnika, koga je prekorevao jer bez razloga grdi nekog nedužnog seljaka. A razlog je bila Tekelijina raskošna odeća. Tadašnja moralizatorska literatura ukazuje na simboliku odeće, ne samo u statusnom već i u etičkom smislu, insistirajući na njenoj skromnosti, čistoći i urednosti, kao odrazu unutrašnjeg stanja duha. Gavril Stefanović Venclović je žučljivo propovedao protiv razmetljivog i skupog odevanja, osuđujući naročito žene. Reformama karlovačkog mitropolita Mojseja Petrovića određeno je da monasi nose crnu, a sveštenici plavu odeću, dok su i jedni i drugi bili dužni da neguju kosu, bradu i brkove. Jer, Jovan Rajić je u svojoj knjizi o istoriji katihizma zapisao je kako su mnogi klirici "imali kosu dugu do pojasa i kad bi je raširili, pokrili bi se njom kao plaštom. A bradom i brkovima usta su toliko zarasla, da se jedva čuo glas, kad su govorili. Mada im je odelo bilo dugo, kad bi se u hodu raširilo mogle su se i gaće videti. Glave su pokrivali nekim turskim kalpacima, pa su im se kao strašilima smejali ljudi drugih vera".
Odgovori
#32
Noga srpska, a cipela bečka

"U proste dane, kad nije lepo obučen, s njim se može kako-tako razgovarati, ali kad se o kom prazniku obuče u zlato, nakiti i napudra, ti mu govoriš, a on zviždi. Jednim slovom: druge aljine na njemu, druga i pamet", opisao je Dositej Obradović tipičnog srpskog kicoša.

Za razliku od Rusija, gde je propisivan izgled odeće za svaki društveni stalež, u multietničkoj Habzburškoj monarhiji to je bilo nemoguće sprovesti. Jedino su od 1750. jednobrazno postali obučeni graničarski pukovi (dotad je svaki soldat sam snosio troškove za nabavku svoje odeće), čime je nekadašnja milicija pretvorena u regularnu vojsku.

U selima i siromašnim gradskim sredinama odeća je uglavnom prizvođena kod kuće, kupovani su uglavnom spoljni odevni predmeti i samo su najbogatijima bili potrebni posebni ormari. Za đake visoke škole, koja je trebalo da bude otvorena 1774. u Novom Sadu, smatralo se kako je neophodno da imaju ćurdiju, kamizol, dvoje čakšire, šešir, dva para čizama i cipele, te tri para košulja s gaćama. Mada su bili plemićkog porekla braća Mojsije i Dimitrije Rašković tokom svojih studija u Lajpcigu imala samo po jedno svakodnevno i praznično odelo, te pod dva zimska šešira i dva plemićka sa perjem.

Dok su stariji muškarci i žene uglavnom nosili tradicionalnu odeću kakva je bila uobičajena u Osmanskom carstvu, mlađi su se brzo prilagodili novoj okolini. Posebno su cenili bunde od samurovine sa srebrnim dugmadima, koje su se mogle na putovanjima u slučaju nužde založiti ili prodati. Provinckijsko plemstvo oblačilo se po uzoru na mađarsko, što se vidi na sačuvanim portretima Save Tekelije ili Georgija Stankovića, člana ugledne porodice iz Komorana. Na glavi su nosili šešire s perom, a na nogama čizme, koje su smatrane aristokratskim statusnim obeležjem. Bogati građani oblačili su odeću šivenu prema srednjoevropskim uzorima. U drugoj polovini 18. veka, s jačanjem nemačkih kulturnih uticaja, a naročito posle zabrane uvoza luksuzne robe, Beč je postao suvereni modni centar Monarhije, pa je fon Taube 1777. primetio kako su se "srpske žene visokog staleža počele po bečkoj modi oblačiti." No, pod uticajem francuskog prosvetiteljstva moda postaje socijalna kategorija, koja briše staleške razlike. Takvo shvatanje bilo je tema poruga ili divljenja građanske poezije tog doba, pa u jednoj poskočici momak poručuje svojoj devojci: "Tvoje bele noge za svilene štrumfe i bečke cipele."

Tradicionalni krojački cehovi teško su se privikavali na nove društvene trendove, naročito kad su u gradove počele da stižu krojačice strankinje, koje su šile žensku modnu odeću. Na posebnoj ceni bio je mider, koji je već oko 1730. prva nosila grofica Marija Branković. U ovim krojačkim radnjama istovremeno su pouke iz otmenog ponašanja dobijale ćerke iz srpskih građanskih porodica.

Deca iz bogataških porodica često su se razmetljivo odevala, pa je vetropirastog Oberkneževića, tipičnog srpskog kicoša, Dositej Obradović ovako pisao: "U proste dane, kad nije lepo obučen, s njim se može kako-tako razgovarati, ali kad se o kom prazniku obuče u zlato, nakiti i napudra se, ti mu govoriš, a on zviždi, gleda svoj vezeni prsluk i kaže da će mu drugi, nove mode skoro iz Beča doći. Jednim slovom: druge aljine na njemu, druga i pamet."

Nisu svi obraćali toliku pažnju na reprezentativnost svog svoljašnjeg izgleda, pa kad je 1735. umro grof Jovan Branković, pri popisivanju njegove imovine komisija je ustanovila da nema puno odeće, a i ona što je nosio mÐda sašiveno od dobrog materijala, već je bilo iznošeno, pa čak i pocepano. Za pojedine odevne predmete, kakav je bio njegov "šlafrok", navedeno je kako baš ništa ne vrede.

Odeći su dosta pažnje poklanjali i manje imućni, pa su braća Rašković pisali iz Lajpciga svome meceni kako žive štedljivo, ali imaju izdatke za odeću, jer moraju da paze na svoj plemićki status i njegov arhijerejski ugled. Mada mu otac Simeon svakako nije bio siromašan, Aleksandra Piščević u svojim memoarima navodi kako tokom školovanja iz internata nije izlazio na ples niti u pozorište, jer zbog štedljivosti roditelja nije imao odeću koja je odgovarala vojničkom i plemićkom rangu njegove porodice. I prosvećeni Dositej je pazio na svoje odevanje, pa se u jednom pismu žalio mitropolitu Vikentiju Jovanoviću Vidaku, čije je sinovce podučavao francuskom jeziku, kako je "bez aljina ostao, pa na Uskrs neće moći u crkvu."

Sklonost ka kinđurenju ogleda se i u mnogobrojim đinđuvama, ali i skupocenom nakitu kupovanom u Beču, Veneciji, ali i Turskoj. On je tretiran kao deo porodičnog kapitala i nekom vrstom osiguranja za slučaj teških vremena, a bogataške ćerke nosila su ga u miraz. Grofica Marija Branković čuvala je u kutiji od slonovače zlatnu ogrlicu, srebrnu kutiju za igle, zlatan prsten sa dijamantom, dva draga kamena za dugmad i pozlaćeni krst ukrašen sa sedam rubina. U drugoj polovini 18. veka ženski modni detalj postaje i sat, koji je nošen na lancu za pojasom. S njim je naslikana Ana Marija, ćerka uglednog osiječkog trgovca, senatora i sudije Jeftimija Kojića, inače udata za Jovana Jurkovića. Potret je nastao 1783, povodom plemićkih titula, koje su te godine dobile porodice Kojić i Jurković. Siromašne žene kite se znatno skromnije, ali s istim entuzijazmom, pa su se tako u inventaru radnje iriškog trgovca Paunka Jankovića, pored motika i ašova nalazile tkanine i ukrasi za žensku odeću.
Odgovori
#33
Vesele i posrnule snaše Novosatkinje

Dok je strast još nekako društveno kontrolisana, seksualnost je, i pored moralizatorskog programa verskih reformi koje je habzburški dvor preuzeo u drugoj polovini 18. veka, sve otvorenije iskazivana. Tretirajući seksualnost kao razornu snagu, Pravoslavna crkva je dozvoljavala samo bračne odnose i nametnula ne samo porodici, već i široj zajednici da brine o časti devojaka, ali i udatih žena.

Tako izvesna Ana, snaha Šana ekmedžije, u molbi za razvod braka upućenoj mitropolitu Mojseju Petroviću otvoreno navodi kako je mlada, pa strahuje da po odlasku muža ne padne u iskušenje i osramoti sebe i roditelje. Pored oca i muža o čednosti ženskinja brinula su se i razna esnafska udruženja, koja su svojim pravilima i pretnjom strogim kaznama, zabranjivala kalfama da sramote devojke. Ako bi neka sa kalfom zatrudnela, od njega se očekivalo da je oženi, a u suprotnom je i njegova čast dolazila u pitanje.

I pored normativnih i preventivnih mera, veliki je bio broj vanbračne dece koja su po davno utvrđenom nepisanom običaju ostavljana noću ispred crkava, zavisno od toga kojoj veroispovesti anonimna majka pripada. U toku samo jedne godine, između 1780. i 1781, ostavljeno je osmoro pravoslavne nahočadi: ispred Almaške crkve pronađeno je petoro, kod Nikolajevske dvoje i u porti Saborne jedno. Često trudnoću nije bilo moguće sakriti, jer su o tome vodile računa i duhovne i svetovne vlasti, koje su podizale tužbu zbog pokušaja ubistva novorođenčadi.

Tako je Jelena Jezdimirović iz Kućinaca, stara 19 godina, zatrudnela sa Ilijom Carem, a kad se porodila zakopala je mrtvorođenu bebu na obližnjoj utrini. Pošto je istragom ustanovljeno da je dete ipak sahranjeno mrtvo, kažnjena je sa samo mesec dana zatvora. Mada je poštovanje bračne vernosti smatrano jednom od osnovnih hrišćanskih vrlina, preljube su bile česte i mogle su da izazovu privremeni ili stalni razvod braka. Neverstvo žena tretirano je kao teži moralni prekršaj, ali su sankcionisani i muževi preljubnici. Tako je Bačka konzistorija 1772. donela odluku o privremenom razvodu zbog muževljeve nevere, dok je njegova ljubavnica javno proterana iz grada. Povod za razvod mogao je da bude i odsustvo "smešanija", odnosno seksualnih odnosa između supružnika, pa je Katarina Pamuković 1788. zatražila razvod braka zbog impotencije muža Gavrila Nikšića.

Lekarskim pregledom je ustanovljeno da je on zaista polno nemoćan zbog dugotrajne venerične bolesti, pa je njegova žena ostala nerazdevičena. Dopušteno joj je da se ponovo uda, a Gavrilo je bio dužan da je izdržava sve dok ne nađe sebi novog muža. Udovci su održavali seksualne odnose sa sluškinjama, ali su strogo pazili na diskreciju, jer bi u suprotnom konzistorija mogla da pokrene parnicu i njegovu ljubavnicu istera iz varoši.

Obrazovanjem je nastojalo da se potisne seksualnost kod i muške i ženske mladeži, kojoj je kao ideal nametan stid. U svojim memoarima Simeon Piščević čedno piše o svojim "predbračnim" iskustvima: "Ja sam se sa svojom nevestom video, ali nismo jedno drugom ni reči kazali, iako sam ja tu smelost smeo sebi dopustiti, pošto sam se šetao s njenim bratom. Mogao sam joj prići i upitati je za zdravlje i ukazati joj poštovanje, a uz to još štogod progovoriti, ali se nisam usudio da to učinim kako njeni roditelji već prvog dana ne pomisle o meni nešto rđavo. Ipak, i pored svega toga, naši su se pogledi sretali. Devojka mi se učinila mila i vrlo lepa. Ona je bila godinu dana mlađa od mene, a ja sam imao 17 godina. Eto, takav sam ja bio mladoženja."

Piščevićev opis susreta s groficom Vešelini, mladom i lepom udovicom, vlasnicom ergele u Transilvaniji, prepun je pritajene erotike, ali ona ni u jednoj rečenici ne izbija na površinu. Nešto je otvoreniji Sava Tekelija, koji u memoarima opisuje i svoje mladalačke ljubavne dogodovštine. Pominje budimsku avanturu s ćerkom doktora Perze, koja mu je dolazila u kvartir, kao i očijukanje s princezom Amalijom, jednom od sestara cara Franca I. Priznaje i kako je tokom njihovog susreta u Šenbrunu u jednom trenutku poželeo da je "uštine za guzicu", ali ga je drug jedva od toga odgovorio i od straha da ne napravi skandal odvukao iz dvorca.

Celu epizodu završava poučnim zaključkom: "Dakle, može se drzovan mladić i s princezama šaliti." Kada je otišao u goste kod strica u Rusiju, on mu je prebacivao da se previše ponaša prema nekoj devojci, a Tekelija to komentariše: "Jest, pomislim ja, da ti znaš strikane kako ona mene grli i ljubi kad niko ne vidi, šta bi onda rekao. Doista, ja onda mlad od 26 godina svakoj sam bio mio." Očigledno da se nije mnogo uzbuđivao zbog stričevog moralisanja znajući da ovaj već godinama izdržava mladu ljubavnicu, sa kojom je izrodio i dvoje dece.

Tekelija ne pominje svoje ljubavne uspehe kod Srpkinja, ali su o njima pisali drugi memoaristi onoga doba. Tako je pustolov i erotoman Đakomo Kazanova zabeležio svoju avanturu s ćerkom budimskog gostioničara Petra Kostića, kod koga je odseo nakon dramatičnog bekstva iz venecijanske tamnice. Kad se saznalo da je zaveo i potpuno zaludeo lepuškastu devojku morao je u sred noći da beži od besa razjarenih roditelja.
Odgovori
#34
Pijem rakiju, jer je vino skupo

Veliki zadužbinar i jedan od najbogatijih Srba svoga doba, doktor pravnih nauka Sava Tekelija u memoarima bez mnogo griže savesti navodi kako je u mladosti mnoge noći proveo "u igranju, karti i piću". Aleksandar Piščević nije bio takve sreće, pa gotovo sa zavišću, veličajući svoju mladalačku moralnost, piše: "Mogao sam ja da sudelujem u pijančenju, kartanju, prevarama i ostalom razvratu da mi duša nije bila sklona dobru, jer od detinjstva nisam imao nikoga da me izvodi na put istine, pa sam zato lako mogao upasti u sve te grehove. Majka me isuviše volela da bi bila u stanju videti moje slabosti, a sa ocem sam se retko viđao, još od kad sam bio mali." Filip Cvetković, "bludni sin" iz ugledne budimske porodice, morao se zakleti da "od danas više, preko razloga, neće piti vina, ni protiviti se svojoj majci, ni bratu starijemu. Više se neće kockÐti, kartati, kuglati, niti raditi ijednu stvar koja varoškome čoveku nije podobno da je tvori. Ako li opet počne to iznova poslovati u tri praznika po 50 štapova da mu se udari i iz varoši napolje istera." Kao veliki problem u moralizatorskoj literaturi 18. veka pominje se alkoholizam, a prosvećeni Zaharije Orfelin, utemeljivač savremene srpske enologije, u svom "Iskusnom podrumaru", štampanom u Beču 1783, naročito opširno osuđuje alkoholizam kod žena i dece.

Najviše se u to vreme pila rakija, zatim pivo i vino, o čijim cenama govori i jedna nepretenciozna varoška pesma: "Pivo je skupo, vino jošte skuplje, zato rakiju mnogo ištu, vodu ne mogu." Ni umereni prosvetitelji nisu mogli bez alkohola, pa se na osnovu pisama zna da je Jovan Rajić voleo rakiju i intimno je zvao "mučenica", dok je Dositej Obradović preferirao vino.

I cehovska pravila su osuđivala alkoholizam, naročito među kalfama i šegrtima. Dolazak u pripitom stanju na nedeljnu liturgiju ili neki drugi društveni događaj tretiran je kao težak prekršaj, koji je i novčano kažnjavan. Naročito je bila stroga globa za kalfe koji zbog mamurluka u ponedeljak ne bi došli na posao.

Za čašom, flašom i bokalom često je posezalo i sveštenstvo, pa je beogradski mitropolit Vikentije Jovanović zahtevao 1733. od sveštenika Arsenija Popovića pismeni zavet da se više neće opijati.

Zbog opijanja je paroha Nikolaja iz Dobanovaca raspopio mitropolit Pavle Nenadović 1753. Kasnijim verskim reformama zabranjivano je monasima i sveštenicima čak i da ulaze u gostionice, ali pošto su naredbe s ovom tematikom s vremena na vreme iznova i zvanično obnarodovane, očigledno je da prethodne nisu imale previše efekta.

Bogobojažljivi su, pak, koristili manastire da se u njima zakunu kako će se svog poroka odreći. U arhivi Bođana iz 1761. sačuvana je beleška kako se izvesni Partenije pred svedokom Aleksijem zavetovao da više neće piti. Malo je podataka o alkoholizmu kod žena, jer su one obično pile krišom, kad su bile same kod kuće. Budimka Kumrija Monojlovica nije bila baš toliko diskretna, pa su se crkvenim i lokalnim vlastima žalili susedi jer se opija svaki dan, pa ih "psuje i ne da im mira".

Od svih kockÐrskih igara kartanje je bilo najomiljenije, a u otmenim porodicama postalo je gotovo podrazumljivo nakon ručka i večere, posebno kad bi im došli gosti. Ovakva benigna zabava, međutim, u vojničkom staležu ponekad se završavala tučom, čak i dvobojima, a u nekoj beogradskoj krčmi akter jednog od najdramatičnijih dvoboja bio je legendarno raspusni slavonski baron Trenk. Već početkom 18. veka zarazili su se Srbi i bilijarom. Bez obzira na društveni status, igrali su ga svi, od golobradih kalfi do uglednih plemića, pa se narodnoj pedagogiji sklon Jovan Avakumović u jednom svom epigramu vajkao: "Nema vlastelina bogata Serbina, a oni i što su nešto stekli, bilijari im raznesu."

Dokolicu je, naročito vojnički stalež, prekraćivao pušenjem, pa je prosvećeni Vikentije Rakić 1810. napisao i štampao svoj traktat "Kratka beseda protivu zloupotrebe duvana", ali njegov trud nije imao većeg odjeka, jer se pušenje već uvrežilo kao jedan od rituala odrastanja. Simeon Piščević je postao pušač već u 13. godini, tokom jednog od brojnih austrijsko-francuskih ratova. U memoarima, pisanim u poznim godinama, beleži: "Ja sam imao puno drugova oficira, koji su bili godinama stariji od mene, ali su me voleli i svako je želeo moje društvo. Izjašemo, tako, ponekad, ispred puka za vreme marša, pa zaigramo konje, pušimo i pevamo. Tako sam na lulu navikao, zbog čega me je otac prekorevao, jer u našoj porodici pre mene pušača nije bilo. Ali ja bez duvana ni danas ne mogu." Na portretima graničarskih oficira iz toga doba dugačka lula je postala nezaobilazan rekvizit. Opštem prihvatanju duvana doprinelo je i verovanje da on sprečava mogućnost zaraze od kuge. Ubrzo je prihvaćeno i šmrkanje duvana, pa su se burmutice, na početku rezervisane za društvenu elitu, mogle kupiti i u provincijskim dućanima.

Prostitutke su u većim gradovima i garnizonskim mestim postale deo "inventara" krčmi i gostionica, za koje se po pravilu naglašava da su - za pridošlice. Zbog širenja veneričnih bolesti, na intervenciju vojnih vlasti, uzalud su proterivane iz varoši, jer su stizali nove "devojke za razonodu". U Novom Sadu su se prvo pojavile u Brukšancu i Dunavskoj ulici, pa je Magistrat nešto kasnije bio primoran da njihovu delatnost uredi posebnim statutom.
Odgovori
#35
Kupanje je obavezno jednom godišnje

Dok su magistrati vodili računa o čistoći ulica i isušivali blatišta i bare, kojih je bilo i u samom centru u gradovima (jedna je u Novom Sadu bila kraj samog Vladičanskog dvora), stanovništvo, naročito seosko, nije mnogo brige posvećivalo higijeni. Čistoća kuća je slabo održavana, pojedinci su se retko kupali, a odeću još ređe menjali i prali.

Zato je šugu i vaške bile teško iskoreniti. Čistoći i urednosti su cehovska pravila i crkvene propovedi pridavali veliki značaj, pa su u urbanim sredinama uvažene kao vrline. Higijenski rituali obavljani su, po pravilu, subotom pred bogosluženje, kad su decu kupale majke ili sluškinje, zimi u kuhinji, a leti kraj bunara. Pod umivanjem se podrazumevalo pranje ruku i lica, dok je kupanje obuhvatalo gornji deo tela i kosu. Celo telo je retko prano, jer je shvatanje higijene tokom 18. veka sagledavano prevashodno kao odraz spoljašnje urednosti. Razlog za kompletno kupanje bilo je ispovedanje ili neka bolest, kad su u vodu stavljane lekovite trave.

U gradovima, muškarci su odlazili u javna kupatila, kako su navikli pre dolaska iz Osmanskog carstva. Zna se da je mitropolit Mojsej Petrović kupovao prašak za pranje zuba, dok se u inventaru njegovih ličnih stvari pominje i "četka sa čim se zubi čiste". O intimnoj nezi žena malo se zna, ali je sačuvano dosta podataka o kupovini krema, pomada, rumenila i drugih sredstava za ulepšavanja, pa je u svojim propovedima Gavril Stevanović Venclović često kritikovao žene koje se šminkaju. O zvaničnom shvatanju lične higijene najbolje govore školski i vojni propisi.

Predviđeno je 1774. da se učenici visoke škole za sveštenike u Novom Sadu umivaju svakog jutra, pa su njihove sobe bile snadbevene "ligenom i ibrikom od bakra", na zidu je visilo ogledalo, a svaki od pitomaca imao je po dva češlja i trake za kosu. Kupanje je, međutim, bilo predviđeno jednom godišnje. Prema propisima koji su važili za graničarske jedinice, po dva vojnika spavala su u jednom dvostrukom krevetu, koji se sastojao od slamarice sašivene od grubog platna, jednog jastuka, dva čaršava, ćebeta za leto i vunenog jorgana za zimu. Slama je menjana svaka tri meseca, slamarica, jastuci i jorganske navlake prani su jednom godišnje, a čaršavi svakog meseca.

Verovanje u iseliteljsku moć molitvi i čudotvornih ikona bilo je veliko, pa su monasi koji su prikupljali milostinju, noseći sa sobom čestice moštiju ili neke druge relikvije, rado primani i bogato darivani. Na posebnoj ceni su bili kondirčići s jordanskom vodom, te bele jerusalimske sveća i sapuni. I crkva je podsticala verovanje u čudotvorna isceljenja. Kad se razobolela Nasta, kći upokojenog trgovca Zaharija hadži Popovića iz Petrovaradinskog šanca, majka je svešteniku dala novac da se moli za njeno zdravlje. Drugom prilikom, vid joj je lečila tako što je naručila kod kujundžije da “skuje oči od srebra” i za trud platila 85 novčića. Na sličan način lečila je i ćerku Katu: manastiru Bođani ponela je dve funte voštanih sveća, a za bdenje platila šest funti. Dala je novac i "baba Ruži što je decu lečila". U slučaju teže bolesti, muška deca su zavetovana manastirima, pa je Gerasima Zelića majka u sedmoj godini obećala manastiru Krupi.

Najviše straha izazivale su duševne bolesti. Žene opsednute nečistim duhovima isceljivane su često i javnim molebstvima. U protokolu Sremske eparhije je zabeleženo da je mitropolit Pavle Nenadović tako lečio Ružicu i Vidu iz Petrovaradinskog šanca. Osobe opsednute besovima lečene su i po manastirima, naročito onim koji su imali čudotvorne relikvije. Kad se bolest nije dala izlečiti, pokretan je zahtev za razvod.

Zato je mitopolijska komisija 1733. raspravljala o braku Jovana i LJiljane Vulović iz Višnjevca. Odlučeno je da ona provede godinu dana u manastiru Vrdnik, a ako se nakon toga ne oporavi, muž dobija pravo da se ponovo oženi. O zdravlju svojih članova brinuli su i cehovi, pa su, po statutu novosadskog krojačkog i rukavičarskog esnafa, bolesni majstori i kalfe mogli da računaju na pomoć iz zajedničke kase. Ako bi ozdravili, pozajmicu su moralio da vrate, a ako bi se bolest pogoršala, dobijena suma je otpisivana, a ceh-mejstor je o svemu morao da obavesti sveštenika, "kako bolesnik ne bi bez božje radosti umro".

Bolesnici iz manjih mesta radije su odlazili berberima nego obrazovanim lekarima, najčešće strancima koji nisu govorili srpski, a svoje usluge su skupo naplaćivali. Nisu sve berberske intervenije bile bezazlena, pa je u protokolu karlovačke Saborne crkve zabeleženo da je 1781. Matej Dobrosavljević umro u dućanu brice Dimitrija.

Beogradski kalfa Cveja Đorđević pisao je 1732. svom teči u Budim, žaleći se da je teško bolestan, najviše od batina dobijenih od majstora, pa ga bole noge i ruke, te jedva hoda i radi. Dao je da mu puste krv, ali se ni nakon toga nije osećao bolje. Uz to se gazda ljuti na njega što troši mnogo drva kako bi zagrejao svoje hladne udove. Plaši se neizvesne budućnosti i rezignirano pomišlja da se zamonaši.
Odgovori
#36
Udovice na suzama štede

Plamići i varoška sirotinja, paori i građani, dakle svi Srbi podanici Habzburške države, rano su se venčavali. Taj običaj napuštaju tek krajem 18. veka, kad su prihvatili ideje evropskog prosvetiteljstva. Obično je momak bio stariji od devojke dve-tri godine, ali u urbanim sredinama neretko su se muškarci ženili između svoje 30. i 40, kada su buduću porodicu mogli ekonomski da obezbede, pa su neveste često bile dvostuko mlađe. Zato je u građanskim staležima bilo mnogo udovica.

Najstariji sin je nakon ženidbe ostajao u porodici, a zasnivao je vlastiti dom jedino ako je odabrao oficirski poziv pa se često selio po garnizonima širom carstva. Mlađe sinove, kad su se izdvojili iz porodice, roditelji su materijalno obezbeđivali. Novosađanin Mojsilo Ognjenović zapisao je u testamentu 1814. da svu imovinu ostavlja prvorođenom sinu, s kojim je živeo u zajednici, jer je ćerku podmirio mirazom, dok je mlađem sinu kad se oženio dao: kuću kupljenu za 130 forinti, astal, ormar, krevet, dve ikone, sito, naćve, korito, dva kotla, tepsiju, tuce kalajnih tanjira, dva konja i kola, 11 motika vinograda i dva jutra zemlje.

Ilustrativan je i primer osječkog zanatlije Stevana Jovanovića, koji se nakon smrti supruge oženio udovicom Milicom Banešević. U prvom braku nije imao decu, dok je Milica rodila dve ćerke, Anu i Mariju. Stevan je 1765. zaposlio kalfu Zariju Stojanovića, koji je stigao na "vandrovku" iz Vukovara. Godinu dana kasnije dobio je ruku starije pastorke Ane, sa kojom se uselio u kuću, koju mu je tast ustupio. Kasnije ju je Zarija popravio i živeo u njoj do smrti. Brak između kalfe i majstove ćerke podstican je i cehovskim pravilima. Ženidba udovaca smatrana je očekivanom u svim staležima i na nju se nije dugo čekalo. Stefan Piščević se šest meseci nakon smrt supruge oženio udovicom kapetana Zorića, a brak je utanačio Sekula, rođeni brat Piščevićeve prve žene. Osnovni razlog za ovakvu žurbu bilo je vođenje domaćinstva, inače potpuno u nadležnosti žene. O tome Piščevićev sin Simeon u memoarima piše: "Otac u velikoj žalosti nije znao ni šta da radi, ni kuda da se okrene. Čitava kuća je propadala, jer nije imao ko da je vodi. On, dok je pokojna mati bila živa, ni o čemu nije vodio brigu osim o svojoj službi."

Dok su udovice iz siromašnih porodica, poput majke Dositeja Obradovića, bile primorane da se udaju, ne birajući mnogo supruga, imućnije su tražile novog muža s mnogo više računice. Neke bi se nakon veridbe predomislile, što je dovodilo do sukoba, koji su mogli da završe i pred sudom. Drugo venčanje smatrano je formalnošću i obavljano je u crkvi uz obred lišen svečanog ceremonijala. Prema kanonima SPC, drugi brak se sklapao iz nužde, dok je treći dozvoljavan samo kad u prethodnima nije bilo dece. Izuzetak je bila snalažljiva Novosađanka Ana de Mosko, možda prva srpska sifražetkinja, koja se četiri puta udavala i uvek ostajala udovica. Svi njeni supruzi: Sava Nikolić, Teodor Monasterlija, Marko Dimitrijević i Jovan Savić, imali su čin gradskog kapetana.

Četvorobračni supružnici su živeli nevenčano ili su brak sklapali tajno, podmićujući sveštenike. Tako se 1795. oberknez Vukmir venčao s četvorobračnom Martom. Venčanje je održano tajno, u devet sati uveče, u nekoj prigradskoj temišvarskoj krčmi, gde je obred za sto dukata nadoknade obavio pop Pavle, namesnik manastira Partoša. Kad je za to saznala Konzistorija Banatske eparhije, svi prestupnici su pozvani na odgovornost. Pojedinci su zbog sklapanja četvrtog braka bili spremni i da pređu u grkokatoličku veru. Mada su povlačili za sobom mnogo kanoničkih problema zbog razrešenja svete tajne braka, razvodi nisu bili retki u patrijarhalnim pravoslavnim sredinama. Osnovni razlog za pokretanje postupka pred nadležnom konzistorijom bilo je napuštanje ognjišta jednog od supružnika.

Ana, snaha Šana ekmedžije, u molbi mitropolitu Mojseju Petroviću navodi kako ju se suprug napustio, prešao u drugu veru i ponovo se oženio. Uz to, poslao joj je tri "oproštene knjige", razrešavajući je bračne obaveze. Često je razlog bilo i uplitanje ženine rodbine u brak, pa čak i njeno odvođenje. Zato se preosvećenom Mojseju obratio i Karlovčanin Rista Ivanović, navodeći kako se venčao pre šest godina i sa ženom lepo živeo do pre tri godine. Tada su njen očuh i brat počeli da je nagovaraju da ga ostavi, konačno su upali u njegovu kuću, pokupili sve stvari i odveli mu ženu, koju već tri godine neće da mu vrate, već joj traže drugog supruga.

Pored crkve, i civilne vlasti su kontrolisale sklopljene brakove, pa su za bigamiju bile predviđene surove, čak drastične kazne. Po nestanku svog supruga, 19-godišnja Anđelija Roksanić je zajedno s braćom prešla iz Osmanskog carstva u Habzburšku monarhiju i nastanila se u Tenju, kod Vukovara. Dve godine kasnije se udala, a kad ju je neko tužio za bigamniju, sud ju je osudio na smrt, mÐda je bila trudna. Razvedene žene, posebno ako su bile materijalno obezbeđene, često su nastavljale da samostalno vode domaćinstvo. Izvesna Kaloverdinica je živela odvojeno od supruga na periferiji Karlovaca, gde je imala kačaru za pečenje rakije. Upravo u njenoj pecari izbio je 1799. požar, od koga je stradao znatan deo grada.
Odgovori
#37
Majka roditelj nižeg reda

Radni dan svih podanika Habzburške monarhije počinjao je izlaskom, a završavao se tek zalaskom sunca. U građanskim, trgovačkim i zanatlijskim porodicama, prvi su ustajali šegrti i kalfe, leti oko četiri, zimi u pet sati, da bi zapalili vatru i sredili radnju, koja je otvarana dva sata kasnije.

Tokom radnog vremena, pod pretnjom strogim kaznama propisanim cehovskim statutima, bilo im je zabranjeno da napuštaju posao, skitaju po ulicama ili odlaze u druge radnje, pa tamo smetaju zaposlenima. Ručalo se oko podne, pri porodičnoj "opštoj trpezi". U svojim sobama, "za sebe" su mogli da obeduju bolesni ili stari roditelji, ako su živeli odvojeno od sinovljeve obitelji. Posluga i ostali ručali su odvojeni, a kalfama i šegrtima obrok je ponekad nošen na posao. I kada su radnje zatvarane - leti u devet, zimi u osam - šegrti i kalfe su bili dužni da idu pravo kući, bilo im je zabranjeno da lutaju po ulicama, a naročito da svraćaju u bircuze.

Slobodni su bili neradnim danima, nedeljom i praznicima, ali tek posle liturgije i to zimi do devet, a leti do deset uveče. Po esnafskim pravilima pančevačke kalfe ako bi zakasnele da se na vreme vrate u majstorovu kuću bile su novčano kažnjavane. I đaci viših razreda Latinske škole mitropolita Pavla Nenadovića morali su već u šest ujutro da budu u svojim učionicama, gde su ostajali naredna četiri sata, sve do odlaska u crvku. Poslepodnevna nastava je trajala od dva do pet. Mada nisu bili ograničeni pravilima rano su na počinak odlazili i majstori i trgovci, leti oko deset uveče, zimi sat ranije, jer se u većim gradovima smatralo kako je to vreme kada pristojan svet treba da ide na spavanje.

Tako asketski raspoređen bio je i ceo život muškaraca u Habzburškoj monarhiji 18. veka, jer su počinjali da rade još u detinjstvu, a završavali tek u poznoj starosti. Prema tadašnjim parohijskim knjigama prosečni životni vek bio je oko 27 godina, ali je realno bio duži, jer je najveća stopa smrtnosti pogađala decu do treće godine. Po domovnom protokolu sela Belegiša iz 1792. u mestu je živelo 1114 stanovnika, od kojih su samo 22 lica imala više od 60 godina. Zato je većina stanovništva smatrana radno sposobnim i od toga im je zavisio status u porodici i široj zajednici. O povlačenju u pÕnziju uglavnom su mogli da razmišljaju oficirski i činovnički krugovi, ali kako je vojna služba trajala punih 50 godina, malo je oficira u njoj moglo da uživa.

Pravo da se ranije povuku iz službe koristili uglavnom oni koji su privatno obezbedili svoj mataerijalni položaj. No, i zvanično umirovljeni često nisu prestajali da rade, kao braća Andrejević iz Karlovaca. Jakov je bio poštar u Beški, gde je imao svoj posed i gostionicu. Pored godišnje države plate od 276 forinti, imao je i lep prihod od prevoza putnika diližansom.

Prodao je poštu 1753. za 4000 forinti, povukao se iz službe, ali je nastavio s privatnim trgovačkim poslovima. Nøegov brat Andrej, upravnik pošte u Petrovaradinu, podneo je zahtev da se povuče iz državnog posla, kao i molbu da ga zameni sin iz prvog braka, koju je preporučio i mitropolit Pavle Nenadović lično.

Međutim, nakon sinovljeve smrti 1776. opet je počeo da vodi petrovaradinsku poštansku ispostavu i tek pred kraj života povukao se u Veliku Remetu, gde je i umro 1772. Već teško bolestan, u Šišatovac je otišao oberstlajtnant Vuk Isaković. Izgleda da su obojica isplanirali da smrt dočekaju u fruškogorskim manastirima, jer su godinama bili njihovi prilježni ktitori.

Udovice oficira dobijale su samo otpremninu u visini tromesečne muževljeve plate, a u samo malo boljem položaju bile si udovice pÕnzionisanih službenika i oficira. Tako su žene preminulih podoficira mogle da žive u svojim kućama i na dobijenim placevima bez službene obaveze, a nakon toga bi morale da nađu čoveka za vojnu službu ili bi morale da svoje zemljište ustupe nekom drugom. Ništa lakše nisu živele udovice poštanskih činovnika, jer nisu imale pravo na pÕnziju, već samo otpremninu od 300 funti.

Srpska porodica u Habzburškoj monarhije 18. veka bila je zasnovana na patrijarhalnom prihcipu, koji je važio i u drugim evropskim sredinama. Neprikosnovenu vladavinu muškarca podržavale su crkva i država, pa je po mentalitetu toga vremena samo otac smatran roditeljem deteta. Beležeći svoja sećanja Simeon Piščević, kad na početku pominje svoje rođenje, navodi ime, prezime i poreklo oca, a majku tek uzgred.

Na isti način o roditeljima u svojim memoarima govori i njegov sin Aleksandar, koji precizno navodi sve podatke o ocu, dok za majku kaže da je ćerka potpukovnika Horvata i sinovica "onog Horvata pod čijim vođstvom je izvedena seoba srpskog naroda u Rusiju". Kao ni njegov otac, čak ni ne navodi njeno ime. Istovetno o roditeljima u svojoj autobiografiji govori i mitropolit Josif Jovanović Šakabenta.

Kao starešina porodice, otac je vladao po uzoru na apsolutistički monarhizam. Svojim neospornim autoritetom on predstavlja zaštitnika, vođu i sudiju, koji poput vladara treba da svoju porodicu obaspe dobročinstvom i obezbedi joj ekonomsku sigurnost. Po esnafskim pravilima u majstorovu proširenu porodicu ubrajaju se još i posluga, kalfe i šegrti, kojima je, po Statutu ceha rukavičara i krojača Petrovaradinskog šanca, on jedini upravitelj. Uz sve to otac je jedina veza porodice i društva.
Odgovori
#38
Sve pošten do poštenog

Po opšteprihvaćenoj konvenciji, toliko je neosporan bio autoritet starešine porodice da se u esnafskim pravilima ugled majstora, njihovi međusobni odnosi, kao odnos kalfi i šegrta prema njima propisani sa gotovo sakralnom ritualnošću.

Svaka neuglađenost koja je mogla poljuljati majstorov ugled strogo je kažnjavana. Izgrađujući javni lik glave porodice, muškarac je morao dosta vremena da posveti društveno korisnom radu u upravnim odborima crkvene opštine, veroispovedne škole, opštinske bolnice ili neke druge opštenarodne institucije. Autoritet oca važio je i za rođake, posebno one siromašnije, koji su od njega očekivali pomoć.

Drugi element u izgradnji lika glave porodice bila je čast, pa u svojim memoarima Sava Tekelija nekoliko puta naglašava: "Ja do moje časti držim više nego do bogatstva." O ugledu starešine morali su po svaku cenu da vode računa svi članovi njegove familije, pa je veliki deo sporova vođenih tokom 18. veka vezan baš za ugroženu čast. Čast je imala i svoju ekonomsku vrednost, jer je veliki deo poslova sklapan usmeno ili na osnovu privatnih ugovora.

Otac porodice je nosio titulu "pošteni gospodar", "poštenorođeni gospodar" i "dostapošteni gospodar", dok su njegova supruga nazivana "poštenom gospođom". Čak se u to vreme i institucije nazivaju pošternima, a u prepisci beogradske i budimske opštine one jedna drugu nazivaju "poštena varoš". U pismima uglednih sentandrejskih građana Nikole Avakumovića, Pavla Adamovića i Petra Popovića, koji su radi opštih poslova 1766. boravili u Beču, gradski sudija se neprestano upozorava da vodi računa, kako se njihovim "Personama i Imenima" ne nanese neka šteta.

Izgubljena čast predstavljala je veliku sramotu, pa su tužbe podizane i za najmanju uvredu izgovorenu na javnom mestu, jer je to bio jedini način da se naneta ljaga zvanično skine. Čast je vraćana jedino dobijanjem "satisfakcije", koja je podrazumevalo da klevetnik plati novčanu globu, bude javno fizički kažnjen, pa čak i zatvoran. Tako budimski episkop Vikentije Popović, razrešujući jedan takav spor, naređuje izvesnom Nikoli "neka Mihailu poštenje povrati i svoju kaznu plati". Abadžija Staja Tošković iz Mitrovica i još jedan trgovac, koji su oklevetali mesnog komorskog službenika i njegovu suprugu, dopali su zatvora, a mitropolit im je ostavio mogućnost izbora: plaćanje novčane kazne ili javno batinjanje na trgu.

Jedan od način za dokazivanje časti bila su takozvana otvorena pisma, odnosno "atesti", u kojima su drugi govorili u korist oklevetanog. Glava familije je imao pravo da raspolaže novcem, koji je retko čuvao u kući, posebno ne veće sume. Graždani koji nisu imali poverenje u zvanične novčarske institucije, strahujući od razbojnika krili su u zabravljenim kutijama, na samo njima znanim mestima, ceo porodični imetak, dok su ga paori u ćupu zakopavali u zemlju. U slučaju iznenadne smrti domaćina, porodica je često padala u bedu, jer niko nije znao gde je pare čuvao. Novac je pozajmljivan, i to ne samo prijateljima, već i svakome u koga se imalo poverenje, dok su se o urednom vraćanju duga brinule verske i državne institucije.

I trošenje novca bilo je u nadležnosti starešine porodice, koji je odlučivao i o kupovini srebrnog pribora za jelo ili nakita. Zbog poslovnih i društvenih obaveza starešine porodica, naročito ako su pripadale vojničkom staležu, malo su vremena provodile kod kuće, pa su za sebe i bližnje imali vremena tek po odlasku iz službe. Kad je demobilisan, Ranko Tekelija gotovo da nije napuštao svoj Arad provodeći vreme kao tipičan provincijski spahija, čiju su monotoniju remetili samo retka putovanja u Budim zbog posete rodbini ili sporovi vođenih oko porodičnog imanja.

Avakum Avakumović, pÕnzionisani graničarski major, povukao se u rodnu Sentandreju, gde je pisao poeziju, muzicirao, pa čak i konstuisao jedan neobičan instrument, spoj citre i flaute, nazvan "avakumika". Hobi Jovana Muškatirovića, prvog Srbina advokata u Novom Sadu, bilo je sakupljanje narodnih umotvorina, dok su Sava Tekelija i Jovan Pačić voleli, pa čak im umeli solidno da crtaju. Nisu svi bili talentovani, pa se Aleksandar Piščević u memoarima vajka: "Muzici sam postao privržen iz prinude. Od detinjstva sam obožavao gitaru, ali mi je otac namenio violinu kao priličan instrument, zahtevajući da ga toliko dobro savladam, kako bih mogao i orkestar da vodim. No, i posle pet godina učenja, moja violina razabrala je jedva nekoliko tonova." Često je iz porodičnog doma odsustvovao i trgovačko-zanatlijski sloj, koji veliki deo vremena provodi po vašarima. Opisujući svoj šegrtovanje kod nekog temišvarskog krojača, Dositej Obradović beleži: "Majstor je stalno sa po pet-šest momaka hodio po velikim pazarima u Banatu, a kad njih nije bilo, davao nam je šiti."

Žaoka zajedljivih srpskih poskočica bila je često uperena ka Cincarima, zbog njihovog konzervativnog odlasa prema suprugama: "Kad isprose, ko boginje, kad ožene ko robinje. Zatvore ih doma same, da kod kuće stalno čame. U godinu triput dođu i to oma na put pođu. A za žene i ne mare." Svima je, inače, dan počinjao brijanjem, ali samo su siromašni to radili sami, tog su svi koji su držali do sebe odlazili kod brice, ili je on dolazili kod mušterije u kuću.
Odgovori
#39
Supruga po ugovoru

Mada, kao i žene u ostalim evropskim zemljama, nisu mogle da učestvuju u javnom životu, Srpkinje u urbanim sredinama Habzburške monarhije pravno su bile izjednačene s muškim članovima porodice, pa su mogle i da zahtevaju nasledstvo.

U svadljivo intoniranom pismu upućenom 1707. budimskom magistratu, Ana Stojinova zahteva "jednak tal od otačestva, kako bratu, tako i meni pol kuće, pol vinograda, pola pokućstva, bakarno, drveno, prteno, šta god se nađe, sve na pola". Na ovom pravu retko su insistirale žene sa sela, dok su u Vojnoj granici one morale da se zadovolje otpremninom prilikom udaje.

A ona nije bila vilika ni u imućnim familijama. Kada je bogati Jovan Tekelija udavao ćerku Jelku za kapetana Rašu, u miraz joj je dao 14 dukata, đerdan sa 18 dukata, dve krave i karuce sa dva konja. Zetu je poklonio dva jahaća konja i kolÐjnu od 18 dukata. Ubrzo je pomoriška granica razvojačena, ženama je priznato pravo na nasledstvo, pa je otvorena imovinska parnica u porodici Tekelija, koja je trajala 30 godina.

Tokom treće decenije 18. veka uticaj žena u braku postaje sve veći, pa one i u srpskim sredinama sve češće sklapaju predbračne ugovore (zakonski ih je ozvaničio tek 1786. car Jozef II), kojima se potvrđuje koliko su kapitala unele u zajednicu, a muž nije mogao ništa otuđiti bez supruginog pristanka. Dok su nekada morale prilikom veridbe, nakon primanja jabuke, poljubiti muža u ruku, u 18. veku su se pojedine neveste iz plemićkih i bogatih građanskih porodica čak izborile za pravo da zadrže svoje devojačko prezime. Neke su to naglašavale i na nadgrobnim spomenicima.

Preuzimanjem kućnih poslova i rađanjem dece one su unapređene u domaćice - suvereno vladaju domaćinstvom, komanduju deci, posluzi, šegrtima, čak i kalfama, pa stiču nemalu moć. Formalno iskazivanje poštovanja suprugu često je bila konvencija, koja je ponekad u sporovima izbijala na površinu, pa se pred sudom Budimac Mijat Šijak žalio da zbog žene ne sme u kuću da primi ni rođenu sestru. Autoritet se sticao pre svega kroz majčinstvo, pa kad je bio već pred ženidbom, Simeon Piščević kaže svojoj majci: "Ja sam dužan da vas u svemu slušam i ni u čemu ne smem da vam se protivim. Vi, mamice, možete sa mnom šta god vam je volja, ja se ne smem protiviti." Žene su se i u starosti teško odvikavale od ovog statusa, pa su se sinovi češće sporili sa majkama nego očevima. Pod nemačkim uticajem, sve više se u krugu porodice prihvata persiranje. Supružnici se muđusobno oslovljavaju sa "Vi", dok su to od dece očekivali kao podrazumljivo. Takva barokna ceremonijalnost bila je posebno izražena u prepisci, čak i privatnoj. Ovako pompezno je Petar Nenadović adresovao pismo svom ocu: "Poštenom gospodaru Nenadu Iliću, gospodaru ocu mome, sabovskom purgerskom majstoru".

Dobar deo mladosti žene su bile opterećene trudnoćom i porođajima, koji su smatrani ličnim "ženskim problemom". Zemaljska administracija za Kraljevinu Srbiju 1729. zamolila je mitropolita Mojseja Petrovića da preko sveštenstva pokuša iskoreniti štetan običaj žena da kriju porođaj od muževa, pa čak i najbliže ženske rodbine, te rađaju decu po žbunju, poljima, u šumama ili zabačenim štalama, što je često imalo fatalne posledice po porodilju i tek rođeno dete.

Mada su žene često veoma dugo dojile i podizale decu, u višim slojevima dojilje su bile nezaobilazan član posluge. Kako su zanatlije i trgovci često zbog posla bili odsutni iz kuće, brigu o radnji i zaposlenima preuzimala je supruga, obično dobro upućena i u posao kojim se glava porodice bavi. Kada je Budimac Stevan Majstorović 1718. otvorio dućan u Beogradu i imao problema sa svojim ortakom, izvesnim Živojinom, pismom je tražio savet ne samo oca, već i majke.

Budimskog učitelja Danila Petrovića zamenjivala je supruga u školi, nadzirući njegove đake. Neke su bile u tančine upućene u novčane transakcije svojih muževa: Stana Đorđević, udovica trgovca iz Petrovaradinskog Šanca, poravnanjem s ortacima, uspela je da naplati znatnih 6.500 forinti. Nisu žene bile vične samo poslu iza tezge. Marta, sinovica mitropolita Pavla Nenadovića, udata za Jovana Tekeliju, nakon njegove iznenadne smrti uspešno je vodila ekonomiju celokupnog porodičnog spahiluka.

Ženama koje su htele da nakon muževljeve smrti vode njegovu radnju, poglavar esnafa je određivao nekog dobrog kalfu koji bi je nadgledao. No, ako je posao krenuo nizbrdo, sankcije nije trpela udovica, nego kalfa. Stari su očekivali podršku dece, naročito sinova. Stefan Piščević, kad mu je sin Simeon saopštio kako namerava da se iseli u Rusiju, želi da pođe s njim zajedno sa svojom porodicom. Vajkao se što mu se u braku sa drugom suprugom izrodilo mnogo dece, koju zbog svoje starosti neće moći da izvede na put, pa je to očekivao od starijeg sina iz prvog braka.

Neki su, poput Ćire, sina imućnog budimskog trgovca Đuke Stevanovića i njegove supruge Sosane Dimitrijević, pak izneverili nadanja roditelja. On se nakon očeve smrti potpuno oteo majčinoj kontroli i prepustio raskalašnom životu, sve dok nije potrošio svoj deo nasledstva. Majka, koja je dotad bila prema sinu popustljiva, pokreće sudsku parnicu kako bi zaštitila preostali imetak. I kad je Ćira poveo spor protiv svoje supruge, ona je stala na svekrvinu stranu.
Odgovori
#40
ZANIMLJIVI I INTERESANTNI SPISI, HVALA !
Odgovori
« Starije Teme | Novije Teme »


Skoči na Forum:


Korisnika pregleda ovu temu: 3 Gost(a)